Kako su nastali i koliko su se mijenjali ovdašnji krajolici, možemo pročitati iz stijena i života koji je u njima očuvan. „Radobojske naslage su u učenom svijetu nadaleko poznate, jer malo koje mjesto na svijetu može pokazati tako rijetkih i zanimljivih okamenjenih životinja i bilina kao Radoboj.“ – napisali su Kišpatić i Tućan davne 1914. godine u radu Slike iz rudstva.
Radobojski kraj poznat je i po bogatoj tradiciji rudarenja, posebice rudnicima sumpora i ugljena koji su određivali čovjekov život u ubavom zagorskom krajoliku. Fosili i rudnici neraskidivo su povezani jer su ostaci života pronađeni upravo prilikom mukotrpnog iskapanja rude. Rudno, a naročito fosilno bogatstvo, po kojem je Radoboj postao znamenit u znanstvenim krugovima diljem svijeta, milijunima je godina ležalo sakriveno na području gore Strahinjčice, smještene sjeverno od Radoboja. Najstarije naslage ove gore nastale su prije otprilike 235 milijuna godina, a sastoje se od trijaskih vapnenaca i dolomita. Ispod same gore leži udolje koje nam odaje da se tlo sastoji od oligocenskih sivih slojeva glinovitih škriljavaca koji u podini imaju slojeve ugljena, što nas vraća u daleku prošlost otprije 30-ak milijuna godina.
Bogati fosilni nalazi riba, biljaka, kukaca, školjki odmah su privukli pozornost brojnih stranih stručnjaka. Oni su posjećivali radobojski kraj prikupljali okamine i sakupili vrijedne zbirke. Među fosilnim ostacima bilja iz Radoboja najbrojniji su ostaci listova, otisci stabljika, sjemenki, cvjetova i plodova. Ovi nalazi pružaju nam dostatne elemente za stvaranje slike flore kakva je ovdje bila prije 13 milijuna godina. Vegetacija je bila iznimno bogata i bujna, a različitost biljnih vrsta govori nam da je nekad u ovom kraju bilo neko drugo podneblje u kojem je prevladavala drugačija vegetacija. Osim danas nama poznatih vrsta bora, breze, hrasta, bukve, graba, brijesta, topole, javora… čak 116 vrsta pripada rodovima koji se više ne mogu pronaći u našem umjerenom klimatskom podneblju. Prije svega misli se na rodove palmi (Sabal i Phoenicites), te rodove Myrsina, Gilibertia, Engelhardtia, Copaifera, Mezoneurum, Mimosa i sl.
Paleobotaničar Franz Unger smatrao je da europska flora iz razdoblja tercijara, zbog velike sličnosti, potječe iz Sjeverne Amerike i Azije. Tu floru on naziva, temeljem njezine rasprostranjenosti po cijelom svijetu, Universalflora. Unger je, uz dozvolu radobojskog rudnika, prikupljao i izučavao fosilno bilje puna tri desetljeća, počevši od 1838. godine. Znanstveno je obrađivao otkriveni materijal, a podatke je objavio 1847. godine u svom djelu Chloris protogaea. Unger je utvrdio da se fosilna flora Radoboja sastoji od 300-tinjak vrsta. Najvećim dijelom to su kopnene biljke, ali ima i primjeraka algi i močvarnog bilja. Najviše je ostataka fosilnog lišća stabala, što svjedoči o pretežitoj šumskoj vegetaciji. Svoje istaknuto djelo Die fossile flora von Radoboj objavio je 1869. godine. Obzirom da su nalazi fosilnih kukaca u svijetu vrlo rijetki, radobojska zbirka zato ima posebnu vrijednost. „Pronađeni fosilni primjerci različitih mrava, skakavaca, komaraca, vretenaca, cvrčaka, cvjetnih osa, bumbara, mušica, lisnih stjenica i sličnih insekata, koji su ovdje živjeli prije 13 milijuna godina, dragocjeni su svjedoci života u tom davnom dobu Zemljine ukupne povijesti. Njihove ličinke živjele su u vodi, vlažnom tlu, u trulom drveću – u toploj klimi s bogatom vegetacijom. Njihovi sačuvani ostaci – tragovi u kamenu, više od osamdesetak primjeraka, danas su pohranjeni u Geološko – paleontološkom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, a dio je izložen u Muzeju evolucije u Krapini. Uz okamenjene ostatke biljaka i kukaca nađeni su fosilni ostaci i drugih životinjskih skupina, među kojima se po zanimljivosti ističu koštani fragmenti nekih vrsta ptica.
