Šarolik i razveden krajolik koji se nadovezuje na južne obronke gore Strahinjčice, bogatstvo vinorodnih bregova, oranica, livada, ali i sve više zapuštenih parcela koje već duže vrijeme nije zaorao plug – današnja su slika Radoboja. A kako je bilo nekad? To je pitanje koje se često postavlja, ali koje ovdje ima svoj dublji smisao. Zašto? Umjesto odgovora protupitanje: Znate li da je u Radoboju vinova loza rasla i prije 13 milijuna godina? Jeste li čuli da su ovdje negdje, gdje putovi vijugaju među bregima, bili pravci kojima su tekle morske struje i kojima su plivala jata morskih riba, dupina? Bogatstvo ovoga, radobojskoga, kraja nije samo u onome što oko može dohvatiti, već i u onome što se ne vidi: u onome što je skriveno ispod plodne zemlje, šumovitih brežuljaka, voćnjaka; u onome što je ispod zelenih dolina, koje presijecaju nemirni mali potoci, što odnose kapi vode izronjene iz njedara gore Strahinjčice, koja je nekim svojim silama izazivala strahopoštovanje onih koji joj nadjenuše ime.

Kako su nastali i koliko su se mijenjali ovdašnji krajolici, možemo pročitati iz stijena i života koji je u njima očuvan. „Radobojske naslage su u učenom svijetu nadaleko poznate, jer malo koje mjesto na svijetu može pokazati tako rijetkih i zanimljivih okamenjenih životinja i bilina kao Radoboj.“ – napisali su Kišpatić i Tućan davne 1914. godine u radu Slike iz rudstva.

Radobojski kraj poznat je i po bogatoj tradiciji rudarenja, posebice rudnicima sumpora i ugljena koji su određivali čovjekov život u ubavom zagorskom krajoliku. Fosili i rudnici neraskidivo su povezani jer su ostaci života pronađeni upravo prilikom mukotrpnog iskapanja rude. Rudno, a naročito fosilno bogatstvo, po kojem je Radoboj postao znamenit u znanstvenim krugovima diljem svijeta, milijunima je godina ležalo sakriveno na području gore Strahinjčice, smještene sjeverno od Radoboja. Najstarije naslage ove gore nastale su prije otprilike 235 milijuna godina, a sastoje se od trijaskih vapnenaca i dolomita. Ispod same gore leži udolje koje nam odaje da se tlo sastoji od oligocenskih sivih slojeva glinovitih škriljavaca koji u podini imaju slojeve ugljena, što nas vraća u daleku prošlost otprije 30-ak milijuna godina.

Bogati fosilni nalazi riba, biljaka, kukaca, školjki odmah su privukli pozornost brojnih stranih stručnjaka. Oni su posjećivali radobojski kraj prikupljali okamine i sakupili vrijedne zbirke. Među fosilnim ostacima bilja iz Radoboja najbrojniji su ostaci listova, otisci stabljika, sjemenki, cvjetova i plodova. Ovi nalazi pružaju nam dostatne elemente za stvaranje slike flore kakva je ovdje bila prije 13 milijuna godina. Vegetacija je bila iznimno bogata i bujna, a različitost biljnih vrsta govori nam da je nekad u ovom kraju bilo neko drugo podneblje u kojem je prevladavala drugačija vegetacija. Osim danas nama poznatih vrsta bora, breze, hrasta, bukve, graba, brijesta, topole, javora... čak 116 vrsta pripada rodovima koji se više ne mogu pronaći u našem umjerenom klimatskom podneblju. Prije svega misli se na rodove palmi (Sabal i Phoenicites), te rodove Myrsina, Gilibertia, Engelhardtia, Copaifera, Mezoneurum, Mimosa i sl.

Paleobotaničar Franz Unger smatrao je da europska flora iz razdoblja tercijara, zbog velike sličnosti, potječe iz Sjeverne Amerike i Azije. Tu floru on naziva, temeljem njezine rasprostranjenosti po cijelom svijetu, Universalflora. Unger je, uz dozvolu radobojskog rudnika, prikupljao i izučavao fosilno bilje puna tri desetljeća, počevši od 1838. godine. Znanstveno je obrađivao otkriveni materijal, a podatke je objavio 1847. godine u svom djelu Chloris protogaea. Unger je utvrdio da se fosilna flora Radoboja sastoji od 300-tinjak vrsta. Najvećim dijelom to su kopnene biljke, ali ima i primjeraka algi i močvarnog bilja. Najviše je ostataka fosilnog lišća stabala, što svjedoči o pretežitoj šumskoj vegetaciji. Svoje istaknuto djelo Die fossile flora von Radoboj objavio je 1869. godine. Obzirom da su nalazi fosilnih kukaca u svijetu vrlo rijetki, radobojska zbirka zato ima posebnu vrijednost. „Pronađeni fosilni primjerci različitih mrava, skakavaca, komaraca, vretenaca, cvrčaka, cvjetnih osa, bumbara, mušica, lisnih stjenica i sličnih insekata, koji su ovdje živjeli prije 13 milijuna godina, dragocjeni su svjedoci života u tom davnom dobu Zemljine ukupne povijesti. Njihove ličinke živjele su u vodi, vlažnom tlu, u trulom drveću – u toploj klimi s bogatom vegetacijom. Njihovi sačuvani ostaci – tragovi u kamenu, više od osamdesetak primjeraka, danas su pohranjeni u Geološko – paleontološkom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, a dio je izložen u Muzeju evolucije u Krapini. Uz okamenjene ostatke biljaka i kukaca nađeni su fosilni ostaci i drugih životinjskih skupina, među kojima se po zanimljivosti ističu koštani fragmenti nekih vrsta ptica.

Naravno, najznačajniji su oni nalazi koji su znanstveno obrađeni. Međutim, tu daleku povijest mogu nam dočarati slike do kojih možemo, slikovito rečeno, i sami doći. Na radobojskom prostoru sve ono što se nalazi ispod površine zemlje postaje vizualnim svjedokom onoga što se ovdje događalo prije trinaestak milijuna godina.

Prije osvrta na pisanu povijest radobojskog kraja treba naglasiti da je on bio nastanjivan od pradavnih vremena.

Naime, na brijegu Podostenje (tako se u literaturi spominje navedeni lokalitet), 1850.otkriveni su prethistorijski humci (geolog A. Morlot) u kojima je pronađeno pepela, kostiju, ostataka crijepa... Deset godina kasnije Emanuel von Graffenried nastavlja s iskopavanjima, prilikom čega je razrovao svih jedanaest humaka, ali ih nije sve uspio istražiti. Traganje kasnije nastavlja mjesni župnik (vjerojatno mihovljanski) Stjepan Korajac. On je našao još hrbina od posuda i kostiju koje je predao ondašnjem Zemaljskom muzeju u Zagrebu. Župnik je u blizini Radoboja u potoku kraj mlina pronašao i kamenu sjekiru koja svjedoči o životu čovjeka na ovim postorima na kraju neolitika, odnosno mlađeg kamenog doba. Temeljem ovih nalaza Radoboj je uvršten u prvu kartu i registar arheoloških nalaza sjeverozapadne Hrvatske.

Prvi pisani spomen Radoboja u dokumentima potječe iz 1334. godine, kada je zapisano da postoji i ecclesia sancte Trinitatis de Radboa, tj. župna crkva Sv. Trojstva u Radoboju, o kojoj kasnije pisani trag nalazimo 1574. godine